PLESNI TRIPTIH
- Zavod En-Knap
- Rebecca Margolick: Bunker (solo)
- Charles Brecard: Kiša, žal, bijes / Kiša, žal, bijes (solo)
- Ching-Ying Chieng: Lešinar / Vulture (duet)
- 28/09/2026 - radionica za publiku, Plesni odjel Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci 19.00 - 21.30 sati
- 29/09/2026 - predstava, HKD na Sušaku u 20.00 sati
Međunarodna turneja iznimnih radova međunarodno priznatih i nagrađivanih plesnih umjetnika, a Rijeka će biti prva stanica te turneje u ovom dijelu Europe, nakon koje su na redu Ljubljana, Maribor i Zagreb. Za radionicu za publiku prijave su nakrila.rezervacije@gmail.com.
- Koreografija i izvedba:Ching-Ying Chien
- Kompozitor: Soumik Datta
- Gitarist: Giuliano Modarelli
- Kostimografija: Marie Cantenys
Ovaj izvedbeni duet plesačice i glazbenika koji je uživo prati, inspiriran je tibetanskim mitom o lešinaru koji kaže da kad lešinar zna da mu je život blizu kraja, poletjet će visoko prema Suncu i rastopiti se u ništavilu. AutoricaChing-Ying Chien također je crpila inspiraciju iz vlastitog života. Svjedočeći smrti članovima svoje obitelji i prijatelja, uči o nekontroliranoj prirodi ljudskog života i istražuje čovjekova različita ograničenja. Kao plesačica, može se osloboditi ljudskog okvira i namjerno se transformirati. Na pozornici je ponekad životinja, a ponekad čovjek. Interpretirajući mogućnost, nemogućnost, ludilo i kontrolu slobodnog duha unutar ljudskog tijela, istražuje ograničenja i slobodu života. Dodatni značenjski sloj ovoga rada je i fotografija Kevina Cartera “Lešinar i mala djevojčica”. Poznata fotografija prikazuje izgladnjelo dijete (dugo smatrano djevojčicom, a zapravo dječakom) u Sudanu 1993. godine, dok u pozadini lešinar čeka plijen. Snimio ju je fotoreporter Kevin Carter, koji je za nju dobio Pulitzerovu nagradu 1994., a zbog teških kritika i pritiska javnosti počinio samoubojstvo nekoliko mjeseci kasnije
Ching-Ying Chien je međunarodno priznata tajvanska plesačica i koreografkinja. Poznata je po suradnji sa slavnim plesnim kompanijama: Akram Khan Company (Velika Britanija) i Compagnie du Hanneton (Francuska). Godine 2016. osvojila je britansku nagradu National Dance Awards za iznimnu žensku izvedbu u suvremenom plesu za ulogu u predstavi Until the Lions, temeljen na epu Mahabharata, u kojoj Ching -Ying Chien igra princezu Ambu, lik koji traži osvetu nakon što joj je oduzeta čast. Akram Khan u predstavi igra njezina otmičara, ratnika Bheemshu. Lešinar je njezin prvi i nagrađivan autorski solo rad inspiriran slavnom fotografijom "Lešinar i djevojčica" te gubitkom njezina oca. Akram Khan kompanija aktivno podržava Ching-Ying Chien i kao samostalnu autoricu te je Lešinar realiziran uz službenu produkcijsku i organizacijsku potporu Akram Khan kompanije.
BUNKER
Koreografija i izvedba: Rebecca Margolick
Bunker je plesni solo o pritiscima koji se generacijama vrše na žensko tijelo, istražujući granice represije, otpora i otpornosti.
Iako duboko osoban, rad proizlazi i iz arhivskog istraživanja života žena koje su između 1899. i 1950. živjele u rezidenciji 92nd Y i domu Clara de Hirsch za radnice. Gotovo sve bile su židovske imigrantice iz Istočne Europe. Margolick njihova sjećanja povezuje s vlastitim iskustvima, stvarajući koreografski prostor u kojem se osobno i kolektivno sjećanje isprepliću, a prošlost i sadašnjost susreću na nelinearan način.
Kroz uzemljen, ritmičan i fizički intenzivan pokret Bunker utjelovljuje iskustva žena čije su priče ostale sačuvane u fragmentima arhiva, istodobno propitujući što tijelo pamti i kako se iskustva prenose kroz generacije.
Solo je izveden u Italiji, Njemačkoj, Francuskoj, Bugarskoj, Poljskoj, Meksiku, Singapuru i SAD-u te je osvojio nagrade za najbolju koreografiju na tri festivala, uključujući Festival Quartiers Danses u Montrealu.
Rebecca Margolick kanadska je koreografkinja, plesačica i pedagoginja čiji je rad predstavljen u dvanaest zemalja. Nakon četrnaest godina djelovanja u New Yorku, danas živi i radi u Vancouveru. Godine 2021. uvrštena je na popis Dance Magazinea „Top 25 to Watch“, a njezin su rad podržali Ailey’s New Directions Choreography Lab, Banff Centre i PS21 Chatham. Kao koreografkinja stvarala je za Oregon Ballet Theatre, Universidad Nacional de Costa Rica, Arts Umbrella i NW Dance Project. Istodobno nastavlja djelovati kao izvođačica, surađujući s međunarodno priznatim umjetnicima i kolektivima poput Jason Martin/ENTITEY, Company 605 i Andrea Peña & Artists. Od 2012. do 2016. bila je članica Sidra Bell Dance New York, a od 2015. do 2023. UNA Productions. Umjetnička je suradnica BC Movement Arts Society, organizacije koja profesionalni ples dovodi u ruralne sredine Britanske Kolumbije. Diplomirala je ples na Tisch School of the Arts Sveučilišta New York.
KIŠA, ŽAL, BIJES
Koreografija i izvedba: Charles Brecard
Izvorna skladba: Matt Elliott - Lament
Dizajn svjetla: Mateo Barrera
Najnoviji solo Charlesa Brecarda, Kiša, žal, bijes istražuje bijes i nemoć pojedinca suočenog s izazovima našeg vremena, opresivnim strukturama i inercijom sustava koji ga prisiljavaju na podređivanje – nevidljivoj ruci društvenih mehanizama ili vlastitim primarnim instinktima.
Iz suspendiranog, gotovo poetskog stanja lik postupno uranja u kaos i brutalnost. Pred gledateljima se transformira iz nježnog redovnika u nasilnu himeru, prolazeći kroz raspad, fluidnost i unutarnji sukob. Tijelo postaje prostor otpora, ali i sredstvo oslobađanja: intiman i visceralan, solo se razvija u emocionalno putovanje između brutalne lucidnosti, bijesa i potrebe za transcendencijom.
Kiša, žal, bijestako postaje katarza – krik tijela suočenog s apsurdnošću svijeta, ali i potraga za mogućnošću oslobođenja i, možda, tračkom utjehe.
- Koreografija i izvedba: Charles Brecard
- Izvorna glazba: Matt Elliott – Lament
- Dizajn svjetla: Mateo Barrera
- Kostimografija: Marie Cantenys
Za koreografiju je Brecard 2023. nagrađen nagradom za najbolju koreografiju na Internationales Solo Tanz Theater Stuttgart, gdje je osvojio i dvije rezidencije u Italiji. Rad je potom gostovao u Francuskoj, Brazilu, Španjolskoj, Japanu, Njemačkoj, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu. Kanadsku premijeru imao je 2025. na svečanom otvaranju Festivala Quartiers Danses u Montrealu. Rad je podržan rezidencijama Dansverkstaedid u Reykjaviku i ImPulsTanz festivala u Beču te Kanadskim vijećem za umjetnost.
